Mnogi ljudi poznaju neugodan osjećaj boravka u nepoznatom mjestu. U ovakvoj situaciji tražimo utjehu koja nas podsjeća na dom i daje nam osjećaj da nismo sami. Pružanje ove utjehe pacijentima koji putuju radi liječenja možda nije uvijek lako, ali se uvijek isplati potruditi se dodatno kako bi se osjećali kao kod kuće.
Tinejdžerica koja ne govori engleski, a koja je boravila u Sjedinjenim Američkim Državama tri mjeseca kako bi nekoliko puta sedmično išla na medicinske tretmane, živjela je sa svojom tetkom. Njena porodica je brinula da se neće moći povezati sa svojom tetkom ili tinejdžerima koji govore engleski u vezi s temama koje su joj važne, pa je Colpitts kontaktirao lokalnu tinejdžericu koja je govorila jezik pacijentice. Tim Colpitts je dogovorio da njih dvije razgovaraju telefonom tri puta sedmički, čisto radi ćaskanja o životu i uživanja u razgovoru.
Poput jezika, hrana je značajan dio kulture. Porodica koja je dolazila u New York iz jedne zemlje Južne Azije nije govorila engleski, pa je Colpitts organizovao da ih prevodilac dočeka na aerodromu po dolasku i otputuje s njima do hotela kako bi im pomogao pri prijavi. Prevodilac je pronašao prodavnicu mješovite robe blizu hotela koja je prodavala hranu iz njihove domovine, te je redovno posjećivao porodicu kako bi koordinirao dostavu namirnica iz prodavnice u njihov hotel. U ovom slučaju, pristup poznatoj hrani predstavlja cijenjenu utjehu. Ali ponekad su pacijentima potrebne specifične vrste hrane kako bi zadovoljili prehrambena ograničenja. U sličnoj situaciji koja je uključivala porodicu iz jedne sjevernoafričke zemlje, Colpitts je uspio pronaći prodavnicu mješovite robe sa specijalizovanim proizvodima i organizovati da porodica putuje do i od prodavnice s nekim ko će im pomoći.
Udobnosti zbog kojih se strano mjesto čini kao kod kuće ne mogu se podcijeniti. Male promjene u planu putovanja pacijenta mogu napraviti razliku u tome hoće li nastaviti sudjelovanje u kliničkim ispitivanjima.
